tražio si sigurnost. a ona.... bila je poput vode koja teče.... i mogao si sa njom samo tako teći....
a ti si gradio brane od strahova donesenih od tko zna kud.... i tko zna zašto.... pa u svaki kamen uklesano: „reci mi da sam tvoj“....
donosio joj zaljubljenosti pun naramak.... ushićenje trenutaka kada si je ogrtao njome....
i čudio se, zadivljen samim sobom.... uronjen u ljubav....
tek sada je jasno tvoje čuđenje.... to je ono kada ne možeš vjerovati da ti se događa....
bila je bez očekivanja i besplatna.... zato nisi vjerovao u njenu dragocjenost.
strefila te poput munje iz vedra neba.... zato nisi znao vjerovati u njenu postojanost.
djelovala je skromno, obično, tako jednostavna, nenašminkana.... kako bi onda povjerovao u njeno bogatstvo.
hodajući noću po hladnoći i ledu sam.... teško je bilo povjerovati u njenu toplinu.
kad si je ostavio samu na kiši iz oblaka od prizivanih tuga.... nisi ni pomislio na njenu ranjivost.
i konačno kada se sasvim razboljela.... izgubio si vjeru u njeno iscjeljenje.
sada možeš reći, s potpunim pravom.... da sve je onako kako si vjerovao....
nije više zlatokosa.
u snu ćeš spustiti usne na njenu ćelavu glavu....
i nećeš se čuditi više.... vjerovat ćeš, vjerovati u Ljubav....
bglavac
irida
