Ne..Ovaj puta nisam bila dodirnuta ja, ali sam na svoje oči vidjela koliko dodir anđela može biti topao..Nježan..ljekovit i svrhovit..

Ova priča neće biti dugačka.

Čak veoma kratka..Ali sam obećala sebi, da ću je napisati.

Onom anđelu, koji stanuje u srcu moje prijateljice, ali često ga i ona sama ne primjećuje.

Takvi su anđeli..Neupadljivi..Tihi..Žive u našem domu, nečujni, poput onoga divnog lahora, kojeg samo osjetiš, kada te dotakne, a ne vidiš odakle i kako dolazi..

Skoro svako jutro, moja prijateljica, vlasnica doma gdje radim, kada završim posao , sa mnom odlazi na kavu..

Često usput odemo u nabavku za štićenike, a usput se i malo ispričamo, napričamo, kako god..

Nije to lak posao, ni zadatak, od svoga doma i dvorišta, napraviti mjesto, gdje se starost i smrt šeću ruku pod ruku..

Sjećam se, od osnutka doma smo već zajedno, moglo bi se reći, gotovo partnerice u izgrađivanju..Ona je počela mlada, i sve joj je to bilo u početku neobično i teško..No, tješila sam je, da nebo vidi sve, i njeno veliko srce, kojem je pružena prilika da čini dobro, onima, koje su na žalost, uglavnom ostavili najmiliji..

I sama ima troje djece, i nekad posustane od umora, da svima udovolji..

Pa onda odemo na tu našu jutarnju kavicu, i poslije toga, sve bude nekako lakše podnijeti..

Deseta godina našega druženja, prošli smo sve i svašta, i pratila sam njene korake od početka..

Kad nas je lovila depra, uvijek bi nekako jedna drugu podigli..Znali smo se i razdvojiti, pa opet se sastati..Sve prema osjećaju..

I tako..to jutro, prije kave, odosmo u Lidl, kupovati špeceraj za Dom..

Gužva, redina, niti ona niti ja baš nismo zaljubljeni u dugotrajno čekanje.. Pomalo i sparina..

Mene je ta prošla noć iscrpila, i bijah umorna..Čekala sam svoju kavu sa nestrpljenjem, i razmišljala, gdje je kraj reda.

Ispred nas, u kolicima, dječačić, sa prekrasnim, posebno lijepim očima..Kao iz Rafaelovih slika..Pomalo tužnim..

Majka ga je nešto pitala, on je kulturno, i gotovo kao odrastao čovjek odgovorio..

U tom trenutku, Silvana(moja prijateljica), pogleda ga u oči..Vidjeh joj nešto kao sitnu biser suzu.. Skinula je sa police čokoladiicu, otišla po još nešto-flips, čini mi se, i reče, da će to dati dječaku..Onako..iz ljubavi..

Odmah joj rekoh, da se možda njena majka neće složiti, roditelji su nekad čudni..

"Neće ništa reći"..sigurno je odgovorila, i pružila nježnom dječačiću poklon..

Majka je  odbijala, no, prijateljica je toliko umilno zahtijevala da dječačić to uzme, da majka nije mogla odbiti..

Nije to prvi puta..

Znala je Silvana to napraviti malo, malo, ali ovaj puta, vibracije su bile posebne..

Dječačić je zahvalio, i nekako zajedno smo krenuli prema automobilima..

Htjedosmo ući, kad dječačić potrči za nama..

U ruci je imao munchmallov, gotovo rastopljen, i pružio ga Silvani..Reče: "Ovo je za vas, od mene..hvala.."--opet taj njegov zreo a tako nježan ton..

Naravno, Silvana nije uzela, rekla je, neka to popapa za nju.."

...........Možda je to sitnica..

Možda čak i nije neka tema za priču, ali ja sam osjetila, da se nešto posebno događalo u tim trenucima: Srce se otvorilo srcu..

Ono anđeosko, ljudskom..

Na lijepe oči..Tako je počela priča, tako i završila..

Rekoh joj, da njen dan nije promašen, makar više ništa ne poduzimala i činila..Ali to je bilo nemoguće..

Njen cijeli život podređen je drugima.

Ovaj anđeo joj je samo dao snagu, da sa tom misijom nastavi dalje..