Ti ponovo zađe u duboku šumu,zlatnoga carstva moga,i ja te prepoznah, po utisnutom žigu na leđima,kojeg ti staviše oni,koji uporno pokušavahu zbrisati trak iskonske ljubavi, koje ti nosiš, kao skriveni tabernakul, u svojoj duši..

 Od početka svih početaka,Ti si bila Sve...I spiralna tajna stvaranja, u vječni izvor besmrtnosti, kojeg tražiše lakoma bića, koja duše nemaju..Dadoše ti ime ..Eva...I zabraniše ti čistoću istinske spoznaje slobode..Zarobiše te u splet ljudskih oivičenih bedema samoljublja, i od Božanstvene...načiniše onu koja sa tamom ljubuje...Ljubavnica tame,ona koja svjetlo ne pozna...Vještice moja..Ne znajući da svakim novim spaljivanjem tebe, veće svjetlo stvaraju...I svaki puta, kad spaljena si bila,sa lomače,tvoja duša je dolazila u moj, vilinski svijet,u moj zagrljaj, koji je vatru tvoju iskonsku čuvao...Znala sam, da će doći vrijeme,kad ćemo oboje plamenom jednim zasvijetliti i rasvijetliti konačno i najmanje zakutke tame...Poslušaj...Skrivam te u šumi, dok Pan svira svoju pjesmu novoga jutra...Sav oganj eona, sad je u tvome srcu...Ja te grlim, krilima svojim nježnim...I znam...da je ovo posljednja noć pred svitanje, kad ćemo svi postati JEDNO...A ja..opet ću biti svoja, sa tobom, u sebi...