40. KRALJ I NJEGOVA DVA SINA

 

        Kralj je imao dva sina.

Jedan je u kralju volio oca, a drugi je u kralju volio kralja. Kralj ih je volio jednako – oba je volio kao sebe. I dao je svakomu ono i onoliko što je i koliko svaki od njega tražio.

Mlađi je sin žudio za tim da mu se oči ne skidaju s očeva lica, ma gdje to bilo – na osami, usred ljudske gužve, u snu. Stariji je želio da uvijek bude uz kralja, u kraljevoj dvorani, najbliži kraljevu prijestolju.

Tako je i bilo.

Jednom su urotnici opkolili dvor. Uljezli u predvorje. Prvo što su vidjeli bio je mlađi kraljević, pripijen uz jednu pukotinu na vanjskomu zidu dvorane od primanja. Gledao je u oca. Nije se osvrnuo da vidi tko mu je iza leđa. Pao je bez glasa, zauvijek zagledan u očevo lice.

Stariji je sin sjedio uz prijestolje, leđima okrenut kralju, a licem ulazu. Tako je na vrijeme ugledao uljeznike u dvoranu; povikao je na uzbunu, dozvao dvorsku stražu, jurnuo među urotnike, i odrubio glavu vođi.

Kad su mu kasnije rekli da se okrene i odnese kralju glavu urotničkoga vođe, on nije znao koja je osoba za njegovim leđima kralj.

 

 

Ono, onoliko, i onako, što, koliko, i kako

jesi pod nebesih.

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)