Igrala se.. U pijesku, s kamenčićima i valovima. Pa u šumi, sa velikim i malim stvorenjima, trčkarajući bezbrižno, jer je svako biće tamo poznavala po imenu..

Igrala se i u pećinama, gdje bi tama svakom zaustavljala korak, a ona se smijala široko i veselo, kad bi joj koji netopir proletio kraj glave..

Nikad nije nosila odjeću na sebi.

Nije joj bila potrebna. Bila je zaigrano dijete, kojem je svuda bilo toplo, i svuda se osjećala sigurno.

A onda joj je netko šapnuo: 

"Uđi kroz plava vrata, moraš malo i letjeti, nebo dotaknuti.."

I uđe tako Ajnat u beskraj plavetnosti..

Raspričala se ona svima sa krilima, kako je lijepo igrati se..Bezbrižno..

Neopterećeno. Razodjeveno..

Netko se nasmijao i pažljivo je saslušao.

Kakvih je tu čudesnih stvorenja bilo..

Svidjelo joj se to..

Nisu samo ptice imale krila..

Krilati su bili i konji, i mačke, i lavovi, ribe krilatice, čak i škorpioni, kojih bi se svatko plašio..

Ajnat se zabavljala.

Bilo joj je kao u bajci..

Dok nije poželjela ponovo spustiti se na zemlju, i gacati po lokvama i baricama.

Blato i pijesak joj nisu smetali.

Dok nije čula glasove velikih teta iznad sebe:

"Čuvaj se, možeš se prehladiti.. Izađi van iz te baruštine..Možeš svašta tamo pokupiti..Može te ugristi nešto u toj vodi.. Daj, izađi van, idi k svojim roditeljima, da te obuku u čistu odjeću.."

Ajnat se prestala smijati.

Nije imala roditelje.

Sve uz što se osjećala sretnim, nazivala bi svojim roditeljima.

Bila to životinja, drvo, kamenčić ili val..

A opet, svidjelo joj se plavetnilo i život pod ovim čudesnim nebom..

Kako objasniti brižnicima, da je ona sretna kada se svuda osjeća kao kod kuće i kada  se smije igrati u blatu, bez straha da će je netko prekorno pogledati.?

Voljela je svuda biti sve, a opet izdvojena iz svega..

Netko joj je rekao da je takav Veliki Tata, kojeg stalno osjeća, a nikako da ga vidi..

Možda će baš pod ovim nebom dobiti takva krila, koja joj neće rastopiti  sunčev oganj i sa kojima će  odletjeti do Onoga, koji ju je zapravo, i poslao ovdje..