na vjetru tiho lelujaju sjene.... evo uzmi, od danas želim kruh moj podijeliti s tobom....
znam.... htjela si opet pobjeći tamo gdje već je jesen.... doći će brzo, i zima će.... kažeš ti.
klimam i padam.... zajedno s tobom u nestvarnost još jedne noći....
to su trenuci.... pričaš meni i moru.... znaš što mislim.... kad nema razlike između dana i noći.... jer svaki trenutak je sada. nepromijenjeno naš.

kako ćeš me voljeti sad, kad sam dio tebe, a sebe tako kao mene nikad nisi voljela?
i što će biti s nama?
hoćeš li me ostaviti opet kao onda i onda i onda.....
a ne..... od sada se volim, sebe zbog tebe. nikako drugačije ni ne može bit. hoćeš li mi predbacivati do kraja života?
hoću.... i neću te pustiti više.... jednako volim i kad mi se otimaš....
nisi li ti ostavio mene, onda i onda i onda....
a ne.... samo tada nisam znao kuda me vodi sve to.... opet tebi.
vidiš.... tako isto i ja.

ponekad te tako gledam i pitam se.... kako samo tako može biti ljubav.... jednostavno biti.... kao da sam učinila sve da je zaslužim.... a nisam ništa.... samo dopustila da budem na mjestu gdje čekao si me tisuću puta.... tisuću puta sam bila poluprisutna....
ti odgovaraš kao da čuješ moje misli.... shvatio sam da ljubav ne pripada nama. kako i bi....
mi pripadamo njoj, mi smo dio nje.... nemamo je.... zato ona ima nas.

dugo već nisam pričala o Bogu.... mislim.
ali razmišljaš o njemu često, kažeš ti.... samo ne primijetiš to svaki put.

tvoje srce lupa.... ta pjesma u pozadini.... i opet s tobom živim raj....
volim tvoje grudi, moj kušin.... dok pogledom blagoslivljem poneke zvijezde.....
daleke kao zaljubljenosti neke.... koje svijetlile su put nama do nas.... kad još to nismo znali.