Jutros dobih jednu divnu poruku;

NEKA TVOJA VJERA BUDE JAČA OD STRAHA..

Kao da se nije dotakla mene, nego cijelog svemira oko mene, u kojem se usađuje strah, kao osnovna nit, koja treba držati tkanje života čvrstim.

Sjedoh u svoju veliku, dragu, akaša biblioteku, popeh se visoko, da dokučim, šta moja duša zna o tom fantomu, koji je umetnut u ljudski sklop, da bi se ljudima lakše vladalo..

I shvatih, da je strah jedna od najvećih laži i iluzija, koja ljude skreće sa njihovoga puta prema istinskom nebu, kojeg u sebi nose.

Nije nebo izvan nas.

Nije ni pakao izvan nas.

Ne govorim ništa što nije već poznato.

Poznato jest, ali opet se zaboravlja: Naša cesta  je uvijek obasjana pravim svjetlom, sva druga se gase, i ostavljaju nas u toj laži, koju strahom nazivaju.

Našu cestu obasjava svjetlo odozgora, ljubav, u kojoj strah ne postoji..

A mi se neprestano osvrćemo, lelujamo, drhtimo od nametnutih shema i dilema..Obasipaju nas strahom kroz medije, ulivaju strah u religije, uvjetuju našu vjeru količinom straha, a ne količinom ljubavi u srcu..

I definitivno, neki skreću sa puta, povodeći se za onima, koji su glasnogovornici straha..

Dok istina čeka svoj blaženi i sveti trenutak, raskidanja okova..

Što god da nam rekli drugi, to nije to!

Istina je daleko ljepša i sjajnija.

Nitko nam ne može nauditi, osim sami sebi. A oni koji djeluju sa strane, znaju to. jer nemaju pravo na našu dušu. Pa manipuliraju neistinama, ne bi li izvršili svoje zadaće.

A kad bi shvatili da i nad njima netko vlada, možda bi zastali.

Ili ne bi?

Tko zna?

Samo ja za sebe znam, da nitko i ništa osim ljubavi, na mene ne može i ne smije utjecati.

A ta ljubav je građena eonima, izgrađivana kroz tisuću prijatelja i anđela, poznatih i nepoznatih.

I tko može razbiti tu vjeru u ljubav?

Gledam kroz  stakla svojih očala..

Nie vidim ružičasto.. Vidim stvarnost kakva jest.

A nije siva..

Lijepa je, u bojama zemlje, i jeseni, koja je unatoč zavjereničkim teorijama, opet divna i  topla..