Davno, davno, kad kvintesencija Ljubavi, stvorena u Nestvorenom bijaše titraj iz srca iz primordijalnog drhtaja ,

poželi stvoriti savršeni kod,spiralno JEST, zavijutke složene u dvanaest.. I zamisli biće,

savršeno kao i On..Da ne zna drugačije spoznavati i biti..samo kao esencija savršenstva..Iz ljubavi..stvori slobodno biće,

kao što je i On slobodan..I stvori mu zemlju, na kojoj će Ljubav davati..Zemlju koja je savršena i živa, vječna, kao on..

Ali..On je znao..da mora čekati svoju Jedinu,svoju Boginju, da Zemlji daruje besmrtnost Ljubavi...

I usnu snom dubokim..A čudna bića, koja zemlju ne volješe kao on,ukradu mu kod besmrtnosti..I pretvore ga, u biće smrtno i slabo..Jedino što mu nisu mogli uzeti..bijaše nešto..Što je davno..kad je bio Jedno sa jednim, ostavio svojoj Ljubljenoj, da čuva u sebi..

I ona dođe..Shvativši..da svoja krila mora skinuti..Da bi potpuno svoju ljubav, mogla osloboditi..

I tek tada..savršeno Jest,rodi novi svijet..

Očuvanu dimenziju svjetla, ovjenčanu ljubavlju Božanskom..

Ona postade On..Jedna sfera i novi planet, obgrljen sa milijunima sfera odjednom..Bijaše to vjenčanje, koje Davno jedna ruka zlatna,upisa u akašu vječnosti..