57.IZNEBESKESLIKOVNICE

 

        Otac svijeta imao je dva bivola, koji su vukli kola svijeta.

        Sam je sjedio na kozliću. Nikada ih nije opletao bičem. Bič je držao u ruci reda radi. Kola su išla, ne uvijek po ravnu putu, i ne uvijek jednakomjernim okretom kotača. Nekad tandrkavo, nekad glatko i nečujno, nekad treskovito, prevrtno, a uvijek kružno. Otac je s vremena na vrijeme pjevušio, katkada bi otegnuto zavijao, tu i tamo mumljao.

        Nitko nije sjedio kraj Njega na kozliću. Ni žena, ni sin, ni kći, ni unuk, ni praunuk. A ipak, bio je Otac, brižan kao mati. Svi su se Njegovi vozili u kolima, malo spavali, malo se igrali, malo čekali da sve prođe. Znali su da će bivoli najprije strašno zarikati i zastati, prije nego nastane bespokret. Znali su da će se od te rike raspasti kola sa svim što je u njima, i da neće nitko preostati da uživa u tišini. I sin, i kći, i žena, i unuk, i praunuk, svima je njima poslije izvjesnoga vremena dosadilo kotrljanje - čas glatko, čas tandrkavo, čas ravno, čas vrludavo; svi su bili željni Nečega Drugog.

        “Što će nam sve to”? rogoborili su. “Zar nema nečega boljeg od svijeta”?

        Otac se smješkao, sjedeći sam na kozliću, katkada zamišljen, ponekad raspoložen za šalu.

        “Kad ćemo konačno stići tamo kamo smo se uputili”? razderao se najmlađi praunuk. “Ovo nam je drmusanje dojadilo – nimalo nije zabavno. A i bivoli su se sigurno već umorili”.

        “Kakvi bivoli, kakva kola”? mrmljao je Otac. I nastavljao: “Kakav Otac, kakva žena, kakva djeca? Kakav put, kakav cilj – o čemu oni to govore? Zar se još uvijek ne znaju otkinuti od dječje slikovnice”?!

 

 

        Eh... lako li je Njemu.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.  (još neobjavljeno)