81. ISKUŠAVANJE PRIČE

 

        Bilo jedno brdo puno priča.

Gdje god da tuda korakneš, što god da takneš, a ono izađe neka od njih. Crna, žuta. Raspojasana, svečana. Tugaljiva, šaljiva. Svaka sama svoj rod i pomozbog.

Uzmimo, na pristranku si brda, dohvatiš vrijesak, i čuješ priču o razgovoru pod jasenom. Onda takneš pijesak, koji je odmah tu, pokraj vrijeska, i čuješ priču o carskim nanulama. Onda se popneš malo više, zagrebeš koru brda, i saslušaš priču o labudovu vratu. I sve tako, jedna do druge, a jedna od druge različna, pa različnija, pa najrazličnija – sve do sličnosti po razlikama.

        Jednoga je dana u podnožje stigao čovjek sa sjekirom.  Namjerio je srušiti brdo i sve priče strpati u vreću, otići daleko, i onda sačiniti stotinu i osam knjiga, postati slavan pisac. Ljudi su ga molili da ne ruši njihovo brdo. Ono ne može brže pričati, nego što čovjek može slušati. On je odgovorio da je šteta držati sve te priče zatočenima. Oni su mu objašnjavali da se ne možeš u isto vrijeme penjati na sve četiri strane, i odjednom kucati na sva vrata, i odjednom pojesti sve buduće ručkove. Već korak po korak, rekoše. Priču po priču, koliko se već pričanju htjedne i uzmogne.

Kad je zasjekao u nožni palac brda, brdo je zastenjalo od boli, i iz zasjekotine je ispuzala priča o medvjedu.

        Čovjek je bio toliko lud da je mislio da se ne radi o zbilji.

        Poslije su mu skupljali rastrgotine. Bilo ih je točno stotinu i osam.

 

 

        A da ga slijepiš, on bi opet isto...

 

 

          Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)