I opet..čekamo Ljubav da se porodi, kroz sve sile moćne i nemoćne, da je ostave tamo gdje je zatečena, u mraku i hladnoći, ali zaštićenu toplinom majčinog krila, očeve brige, i cijelim nebom anđela, koji će je pratiti u njenom odrastanju..

I palit ćemo svijeće, jednu, po jednu, pokušavajući se prisjetiti, da će u blaženom trenutku rođenja ljubavi, naš krug života biti obasjan sa ssve četiri strane svijeta, poput kompasa, da se ne izgubimo na svom putu dok pratimo ljubav u nama, koja  će nas pratiti, vjerno, poput najvjernijeg bića, kojem ni ledene staze neće zaustaviti korak vjernosti..

I opet je čekamo..

Svaki puta nam svijet pokušava otkinuti komadić njene blagodarne punine, pokušavajući svim silama uništiti čežnju za njom u nama. Sve su pokušavali, da od nje načine samo praznu ljušturu, bez života. Raširili je po nekim štandovima umjetne kvazi veličine, smjestili je u neke sfere gdje smo osuđeni na propast, od sijaset bića koja su jača od nas, koja nas žele porobiti i zarobiti, i Boga svekolikog svesti na tek neku natuknicu, koja ne postoji nego postojimo sami mi, bez ljubavi, ostavljeni na milost i nemilost burama i olujama svega i svačega..

Ali nije tako..

Ljubav je uporna..

Zna  da je jača od bilo čega, iako prividno, u mraku, tako malena i krhka.

Iz mraka će se roditi, mrakom će ovladati.

I u nama to zauvijek posijati.  Snagu za borbu, i onaj vječni okus bezazlenosti, koja nadjačava svu pomodarnost umnih  zavrzlama..

I tako će zapravo uvijek biti..

Ljepota koja će se otopiti na dlanu naše duše, neće umrijeti, nego se vinuti opet u oblake, da nam se vrati preporođena..

Još malo, pa ćemo upaliti prvi žižak, i čekati  veličanstveni zagrljaj vječnosti u nama..

Ja sklapam oči..

I čekam širom otvorenog srca, rođenje Svjetla nad svjetlima..

Neka bude..