Ovdje more razbija svoje staklo u slavljenički pjenušac dana, nepomična hrid u zahvalnosti upija svježinu bisernih kapljica i mrav se, trčkarajući bezglavo, zaustavlja na oštrim rubovima čija je stvarna granica – miris čovjeka. Sve izuzev ljudskoga stvora savršeno je iz prosta razloga: jer ne traži odgovore, jednostavno postoji…
    On je stoljećima u tvojoj nutrini, taj krik! Stijenke unutarnjeg bezglasja priječe mu proboj u svijet vidljiv očima. Vapeći za krikom galeba jedina utjeha je promatrati ga kako s lakoćom premošćuje zahtjevnu granicu kopna, mora i neba.
    Nada mnom suncobran od borovih iglica i češera, protkan svjetlucavim nitima paučine: kroza nj samo blage zrake zaštitničkog pogleda. Uza me mirisni grm lavande u treperenju leptirovih krila i sam gotovo spreman poletjeti! Sunce rasplinjava oblak u meku rahlu čipku i valovi se u približavanju obali međusobno došaptavaju…
    Koliko nježnosti, a mi se plašimo živjeti! Mi važemo izgovorene riječi filigranskom preciznošću, a zanemarujemo blijesak pomno skrivene suze. U bujici riječi nikako da naučimo slušati Glas! Njegova intonacija ne narušava savršenstvo tišine jer je blagost i Istina. On može zapovjediti stasitim stablima da nam u smaragdnim dlanovima spuštaju do nogu sretne ptice. Iz obične male svakodnevice miomirisa jutarnje kave on je poziv na nove susrete s ljudima.
    More mramorno mrmori o miru umornih mornara. Poodavno smo isplovili…
    Taj Glas - smiraj, sigurna luka u koju uplovljavamo… djelotvorni melem na otvorenu ranu… ispunjenje čežnje za dubinama i visinama… odgovor na sva naša pitanja.
    Naš osmijeh rascvjetava mirtu. Galeb u visinama sretno klikće umjesto nas… Kroz eter putuju Poruke: važno je slušati Glas … sada i ovdje.
    Uvijek, i svugdje.

  Ivanka Brađašević