58. DVA PRILAZA VODI

 

 

       Dva su se hodočasnika nadazrela nad zdenac. Bili su žedni, voda bila duboko, a zdenac bez vjedra. Onda će jedan od njih:

       “Nema druge, valja nam smisliti nekakav način da dođemo do vode”.

       “Ja se ne mogu domisliti nikakvu načinu”, reći će skrušeno drugi.

       “Ah, to sam mogao i misliti”, malo će razdraženo onaj prvi. “Uvijek si puštao da drugi za tebe misle i rade”.

       I nabrušen se udalji.

       Za divno čudo ubrzo se vrati s vjedrom. Bilo je bačeno u grmlje, ali bez užeta.

“Bog me uslišao”, reče prvi bogougodnik veselo. “Zamolio sam Ga da mi pomogne, i evo, vjedro je tu. Sada treba načiniti konopac. Daj mi Bože da se dosjetim kako ću to izvesti”.

Hodočasnik skine košulju, razdere je na tanke trake, i stade vezati traku na traku. Radio je zdušno i hitro, i sačinio već pola duljine konopca. Priđe drugomu hodočasniku, skine mu košulju, i nastavi s poslom. Kad je i košulja drugoga bila pretvorena u uže, pokazalo se da vjedro još uvijek ne doseže do vode. Hodočasnik onda skine potkošulju, i nastavi isti posao. Duljina samo što nije stigla do površine vode. Skine potkošulju onomu, koji je sjedio i čekao. Sada je uže dostiglo potrebnu duljinu. Od sreće, prvi pljesne rukama.

“Bo`e, hvala Ti, hvala Ti! Uspio sam”!

Kad je izvukao vjedro bistre, hladne vode, naklopi se nada nj, i navali bučno piti. Napivši se, pogleda druga, malo postiđen.

“Evo, napij se, brate”, reče. “I ne zamjeri na onoj pokudi od maločas”.

“Hvala, ja sam već pio”, otpovrnu drugi ljubazno.

“Ne šali se”, prisna`i prvi. “Kako si mogao piti kad sam vjedro tek sada izvukao”?!

“Dok si ti onako umješno pravio konopac, ja sam zamolio Boga da mi pomogne, budući sam, za razliku od tebe, nevješt tako nešto pametno smisliti. Onda mi je dragi Bog podigao vodu sve do ruba zdenca, ma gotovo do samih usta! I ja sam se napio do mile volje”.

 

U se i u svoje kljuse, ali bez kljuseta još je bolje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)