Moj učitelj nije bio učitelj. Bio je prosjak i asketa ,Tako se nazivao. Ponekad i Luke Skywalkerom. Bio je prosjak koje je ponekad, osim što bi ponizno zatražio, ono što mu je bilo potrebno, uzeo bez pitanja, čak prevarom. Bio je asketa koji se nije odricao stvari. On se jednostavno odrekao sebe. Bio je nebeski šetač koji je koračao zemljom lako, korakom djeteta koje trčkara parkom pod budnim okom svoje majke.

Za mene, osim što je bio Anđeo Svjetla, bio je je svakako i Anđeo tame.

Neobična, nesvakidašnja duša. Istovremeno najponosniji i najponizniji.

No neću mu pisati hvalospjeve. Neću, baš u inat. Neću jer ne bi bili iskreni. Na njega se ljutim jer se nije dao od mene izmanipulirati. Ljutim se jer mi je dao obećanje koje nije mogao izvršiti. Izvršio je samo ono nebesko, vječno, a nije ono zemaljsko i još mu nisam to oprostila. Ali, ako ćemo pravo, baš se i ne sjećam da mi je išta obećao. Pitao me što želim od njega i odgovorila sam mu. Što je on na sve to rekao, ne sjećam se. Čudno...sjećam se pitanja, sjećam se svog odgovora, ali ne i njegovog...

Izvana lud, nepredvidiv, smješan, strašan, ozbiljan, dramatičan, a iznutra...pa iznutra...bio je ja...ne znam kako bi se drugačije izrazila. Naše naravi bile su prepreka istinskom prijateljstvu,... a sada? Sada je prijateljstvo stiglo, neizrecivo, neupražnjeno, potentno. Odnekud je stiglo u moje biće i iz mene se širi prema svakom Božjem stvorenju, zacijelo je stiglo i do njega. Da li zna?