83. ČUDAK, ZAR NE?

 

        Bio jedan čovjek, pomalo čudak, koji je želio i mogao gledati samo u prošlost. Sadašnjost mu je bila kao magarac kojega je uzjahao s licem prema repu: zato da bi mogao gledati tamo odakle je magarac stizao.

        Tako je i hodao: licem prema prijeđenu putu, a leđima prema nadolazećemu. Ljudi su se smijuckali, ne skrećući ga s njegova čudaštva: jer ono im je davalo građu za podsmjeh drugomu, za nasladu ogovaranja.

        “Čudak, zar ne”? govorili su, misleći pritom: “Skrenut s pameti”.

        Jednoga dana, na sajmu, čovjek je kupio magarca. Na opće veselje uzjahao ga je licem prema repu. Kad ga je ošinuo i magarac potrčao, čudak je zadovoljno povikao okupljenima:

        “Samo magarci gledaju naprijed, mudri ljudi uče od prijeđena puta”!

        Kad je već poodmakao, primijetio je da stazom kojom je magarac odmicao, juri za njima krilato dijete. Zapanjen, čovjek je promatrao kako ga krilatica dostiže, leti pokraj njega, i nestaje u daljini pred njim. U kratku trenutku dok je prolijetao kraj magarca, čovjek je prepoznao lice svojega sina, koji je umro još u djetinjstvu.

        Sjahao je, sjeo u travu, i plakao do iznemoglosti.

        Poslije toga više nikada nije jahao okrenut naopako, niti je potezao prošlost za rukav.

 

 

       Svatko ima muku zbog koje je čudan.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)