U dvorištu iza kuće u kojoj stanujem rasla je svojedobno kruška. Godinama. Iscrpila se. Jednoga dana je posjekosmo jer u njoj više ne bijaše ni uočljive ljepote ni plodnosti. Ostade panj. Rascijepljen.

Zbog vremenskih prilika i naše zauzetosti, neko vrijeme nismo bili u mogućnosti iskopati panj. No, dobrostivošću prirode ili, jednostavno, dosjetljivošću vjetra u rascijepljeni se panj udomi sjeme. Iz panja iznikne krhka mladica breze. Bilo nam je žao ugroziti njezin nježni život. Ostade panj s mladicom breze koja je rasla iz njega. Mladica breze je rasla, rasla zajedno s kućom, koja je od prizemnice isprvo prerasla u katnicu, da bi joj se kroz neko vrijeme nadogradilo i krovište.

Breza je rasla s kućom. Nadrasla je. I sada pitomo živi uz nju, darivajući je svojom strpljivom ljepotom u postojanom slijedu godišnjih doba. Svojim mijenama ona nam tumači život. Boje njezinih listova od svijetlozelene i zelene do svih boja zemlje, a ništa manje i ogoljele grane, uče nas ljepoti svakoga doba. Njezina prisutnost postala je nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Ona je dio doma, gotovo ukućanin. Živi s nama. Rasterećuje samoću, dopunja zajedništvo. Zbog nje pogled kroz prozor, pogled u život, biva ljepši i razgovjetniji.

Kroz njezinu krošnju, kroz njezine grane, obasjava nas jutarnje sunce. Kada zapušu snažni vjetrovi, savija se bez riječi, ne prosvjedujući, da bi nastavila živjeti uspravno. Kada, pak, puše blagi povjetarac, zadovoljno šušti. Sa zahvalnošću prima kiše. S razumijevanjem, ali ne bez boli, ispraća svoje listove. Dok snijeg po njoj pada, šuti. Tek se bjelina odziva bjelini.

Jednostavna prisutnost jednoga stabla toliko je dragocjena! Koliko je onda dragocjenija prisutnost ljudske duše, ljudskog bića?! Koliko je silno dragocjeno - i nenadoknadivo - osjećati nečiju dragu blizinu, čuti ga kako se kreće kroz prostor, gledati ga kako počiva, šutjeti zajedno, dodirom izreći toliko toga što traje, što ne zamire, u osmijeh sažeti svu svoju zahvalnost. Biti zajedno! Je li moguće to do kraja naučiti? Je li moguće za taj dar biti dovoljno zahvalan?

Stjepan Lice