BOŽJE SRCE

       

        Božje srce propješačilo je svijet.

Svim stazama, svakom cestom, svakim bespućem. Gdje je bilo bolesti, liječilo je; gdje nije bilo milosti, milost je davalo i više nego na milostivim mjestima. Zbog njegovih su molbi šumska zgarišta pristajala da još jednom pokušaju ozelenjeti svijet; rijeke da još jednom krenu od čistih izvora. Gdje je bilo žeđe, tažilo je; gdje je bilo boli, blažilo je. Saslušalo je žaobu svakoga zrnca i kukca, u sebe je smjestilo jauk svake zgažene vlati; a onda je klonulo, kao da je sâmo razboljeno svjetskom boli. Tako smalaksalo, poželjelo je samo jedno: da još jednom, makar na časak, zakuca u grudima iz kojih je sišlo. Ali je zaboravilo koji puti tamo vode.

        “Tako sam daleko odlutalo da više ne znam puta kući”, reklo je, trepereći kao da će prepuknuti, od tuge svisnuti. “Oh, kako čeznem za smirajem u tim grudima”.

        “Ne traži, jer nema puta”, šapnu Bog Svojemu srcu. “Ostani na mjestu gdje jesi”.

        Srce se trgne, i kucaj mu se oglasi kao bubanj otkrića. Uistinu, otkriće je bilo potresno: grudi svijeta nisu bile ni na vrhu planine, ni u dnu doline, ni u središtu zemlje, ni na sljemenu neba; bile su tamo gdje je kucalo Božje srce.

 

 

Vježbe prisluškivanja:

 

        Legni s uhom na zemlju. Pokušaj razaznati što sve čuješ. Pokušaj čuti pritužbe trava na ljudski hod. Pogladi trave mišlju, uspravi ih. Pokušaj čuti nemir neke bube. Pošalji joj spokojnu misao. Saslušaj bića i stvari oko sebe. Pošalji im kucaje svojega srca. Naposljetku, pokušaj slušati svoje srce kao središte velikih grudi, koje oko tebe dišu sve do neba.

       

Pojmovnik, neredom:

 

Božje srce = Božica u Svojemu najbitnijem svojstvu.