Konačno...u vjekovima utabanih staza,prepuna prašine proživljenih eona,shvatila sam da u meni moja duša pobijediti moju želju za slobodom sebe ne može..Ja sam nepobjediva u svom letu i prodiranju kroz velove spoznatoga neba..Kidam oblake, koji to zapravo i nisu..Oblaci su samo iz oka moga ovoprisutnoga viđeni..Sve je magla, kroz koju sam do svjetla došla..Ostavljam želje za ostavljanjem sebe..Ostavljam želje za ikakvim ostavljanjem..Ja sam raspršena SVE i padam kao rasplinuta iluzija oblaka na sve ispod mene..Ali nisam pljusak kišnih kapi koji bujicama preplavljuje duše koje plaši potop..Ja sam nježna sitna kiša,koja natapa žednu zemlju,i polako je puni ljubavlju spoznaje svoje..Moje ptice,ne lete više ka nebesima..One se spuštaju na tlo da pjevaju pjesme ljubavi koje su upile u alejama kristalnih ruža i šumarcima prepunih sedefnih bisera po tlu.. Ja sam sa vrha sišla,i kao luda svijeta puštam svoja bosa stopala da ih dodiruju ugrizi koji ne mogu boljeti..Jer..prevazišla sam i bol..Sve je  ljepota spoznatoga svega..Nisam ništa..Prosjak u iskidanom odijelu, a opet sretna, prepunih očiju sjaja..Mogu koračati, mogu letjeti, mogu biti prozirni kamen u ruci Voljenoga,koji samo On drži u ruci svojoj, a mogu biti i razbijena njegovom snagom ako poželi taj kamen razbiti u tisuću kamenčića..Ničeg se ne bojim..Jer zagrljaj ljubavi drži dušu moju..Nepobjediva u želji da volim kako On voli, postajem ono što sam uvijek željela biti..Zaustavljeno vrijeme, i vječno dijete u naručju neba..