43. PETO POČELO

 

        Bio jedan struk vode, zaboden u zemlju okomito, donjim krajem uboden do u dno dubine, tamo gdje se mislilo da je vatra, a gdje nije bila vatra, nego prazan prostor. Struk je donjim krajem plutao po praznini, tu i tamo draškajući ju, bućkajući ju, raspjenjujući ju, praveći mreške i žubore po praznini. Potom su pjena i šum praznine zastrujili uvis kroz stabljiku vode; kako su se uspinjali, tako su se pretvarali u mjehuriće zraka. U sili i naponu uspinjanja skrivala se vatra.  Uokolo je mirovala troma i ravnodušna zemlja.

I tako se sva četiri počela susretoše u pojavi gejzira.

 

        Četiri se počela nije moglo dogovoriti koje je od njih najsudbonosnije po gejzir – da li vatra, da li voda, da li zrak, da li zemlja. Počinjalo se umiljato i razložito, a poslije se prešlo u pregon i nadgornjavanje. Svako je počelo iznosilo svoju priču, a svaka je priča svaki puta počinjala riječima:

        “Da mene nema...”

        Gejzir se zbog toga bacakao, ludo se rasipao, šištao, vrištao, nadvisivao se mahnitim vrhom – ne zna se da li od smijeha ili od gnjeva.

        Kad su se svi izredali, javio se još jedan glas:

        “Zaboravili ste petoga”.

        “Tko je taj”? upitaše jednoglasno onih četvoro.

        “Ja, praznina. Ja sam na dnu svih stvari. Iz mene ste svi izašli”.

        Njih četvoro umuknuše. Znali su da je glas rekao istinu, i da istini nema protimbe.

“Praznina je, zna se, početak i mati svih pojava”, složiše se potomci.

A onda se počeše nanovo nadmetati: tko je prvi izašao iz praznine, tko drugi, tko treći, a tko četvrti? I kad se utvrdilo da je prvi izašao zrak, da je iz zraka izašla vatra, iz vatre voda, iz vode zemlja, započeše raspravu o tomu što je bolje: biti najbliži praznini, ili najdalji od nje?

        U svijetu četiri počela nema kraja ego-raspravama.

        U petomu svijetu još uvijek traje smiješak.

 

        Valjda podsmijeh? Ne, smiješak.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)