41. PLES NA VRHU IGLICE

 

        Dok je majka Tara bila sasvim mlada, plesala je na šiljku iglice, praznih ruku, i nijema. Iglica je bila vidljivi vršak zakopanoga blaga. Tako je dobro plesala svoj ples praznih ruku, da je i sebe zavarala, pa je pomislila da je oskudnica i prosjakinja. Tako je ubojito pomislila, da je od svih putnika kroz svijet očekivala samo milostinju.

        Zakopano blago bilo je blago znanja. Ono je bilo skupljano galaksijama godina, i bacano na samo jedno mjesto: u bezdan njezine duše. Mlada Tara plesala je bosim stopalima po galaksijama na vrhu iglice, i svi su mislili da je zaludna, da je zabludna.

        Kad je došlo vrijeme da se sazna tko na čemu stoji i odakle izrasta, mnogi su se podrugnuli, pitajući Taru za rod i podrijetlo. Dogodilo se to u jednoj usputnoj krčmi. Da bi platila obrok i postelju, Tara je plesala svoj ples praznih ruku pred gostima svratišta. Bacali su joj novac, zlatni i bakreni. Svejedno, ruke su joj i dalje bile prazne. Klicali joj. I dalje je bila nijema. Velovi se oko nje vijali, s nje klizili, ali uvijek ju novi ovijali.

“Stani! Pokaži nam to tvoje”! zagrajaše neki, već pijani.

Onda je Tara zastala, sišla s iglice, i svima pokazala vršak na kojemu pleše.

        “Tu je sve”, rekla je. “Sve. A to znači, bezbroj”.

        Sa zidova je zaorio smijeh ljudi, sa stropa popadaše njihove psovke, po podu se zavalja i zagvali pomiješan grohot i topot.

        Prišao joj je jedan mudar čovjek s puta, jedan dobar čovjek iz kuta, i još treći, radoznalac, od svukuda.

        “Pomoći ćemo ti”, rekoše. “Odvest ćemo te na neko drugo mjesto, gdje se ne psuje i ne pije, kao u ovoj krčmi”.     

        “Poći ću ako mi ponesete moju iglicu”, rekla je Tara.

        Kad su pokušali podići iglicu, vidješe da ne mogu. Bila je teška kao nekoliko galaksija.

        Tako je i sama Tara saznala tko pleše na vrhu igle.

 

 

        Nekad i bogovi s dobrim razlogom ne prepoznaju sebe.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)