Opet mi se izmaknuo oslonac pomiješan s krajnostima, u vremenu i prostoru, opet sam se zanijela nekim tko živi između oba svijeta. Nisam shvatila pravilo i nikad neću. Krećem se u tom krugu, ne vidim izlaz. Otpadamo jedno od drugog i opet se srećemo, ne vidimo se, osjećam te, ne osjećaš me. Zaleđuješ me u razne oblike, gledaš sa strane tu ledenu statuu, razmišljaš, odlaziš i gledaš iz daljina. Svjetlost se miješa sa ovom noći, iz mene raste novo bolno mjesto spoznaje razdvajanja energije, ali znam koliko je nedjeljiva ljepota ove duše što još uvijek sanja budna. Od usana do usana, od srca do srca, od elementa do elementa... U tom krugu nadolazećeg proljetnog ekvinocija, pamtim taj dodir tvog tijela kao nešto što je prosulo zlatni prah kroz mračnu noć.

http://shadowofsoul.blog.hr/