Sjaj nemogućeg ostao je zaleđen u jednoj sekundi maglovitog jutra. Buđenje je bilo krvoproliće jutarnjeg rituala uz redovnu putanju od istoka prema zapadu. Lutam cijeli dan. Nema me cijeli dan. Odsutna. Nedostupna. Zavirujem u intimne misli. Ne sviđa mi se ništa. Ništa nema moju boju, moje vrijeme, moj okus. Kava iz omiljene šalice nije donijela ono zadovoljstvo, što iz mraka doziva novi dan. Ne. Prekratko je sve trajalo. Božić. Nova godina. Ista retorika svake godine, sve manje vremena. Mirujem. Vidim iz nekog kuta gledanja razna nebeska tijela kako se rotiraju u šalici kave. Hladno jutro me je zaogrnulo, uzelo i progutalo. Nestala sam … vraćam se – sljedećeg jutra uz kavu iz omiljene šalice. Hoću li se vratiti?