Valis Aurea

Požega.

Grad moje mladosti.

Poznate ulice s nepoznatim ljudima.

(Ili ih ja više ne prepoznajem).

Pa Bože moj,

i mene je vrijeme pomalo nagrickalo.

Više nisam onaj nadobudni klinac iz kasnih ‘70–tih.

Pred kućom više ne miriši lipa.

U potocima više ne krekeću žabe,

a današnji klinci više ne mogu šutati

plodove divljih kestena na povratku iz škole.

Lijepo je što nježne breze još uvijek strpljivo stoje

pred starom gimnazijom.

Na Trgu Svetog Trojstva više se ne vidi Kužni pil,

znamen grada.

Okružen je vrećama pijeska

i metalnom ogradom.

To se ljudi sigurno boje

da bi iz njega jednoga dana mogao izaći

neki duh zlokobne prošlosti.

Crkveni zvonici još uvijek zvone kao nekada,

ali od tada je mnogima već odavno odzvonilo.

 

Sjećam se kako smo krali kukuruze

i sakrivali se u plastovima mirisnog sijena,

razbacivali svježe pokošenu travu po livadama...

U to vrijeme je cvijeće drugačije mirisalo.

Oh, da; bila su to dobra stara vremena,

kad nam se sok crnog duda iz bakinog dvorišta

obilato slijevao niz bradu i vrat.

Ali eto, sada više nema ni duda ni bake

i sve to postoji još samo u blijedom sjećanju.

Ponekada sam se s prijateljima šuljao uz obalu Orljave,

koja je u to vrijeme bila još prilično bistra.

I budući da tada još nisam poznavao zakonitosti zločina i kazne, 

 pecao sam izbezumljene ribe koje su se grčevito borile za svoj život.

 

 

Puno toga se od tada promijenilo;

čak i ime moje osnovne škole.

Ali kroz prozore samostana,

preko zida školskog dvorišta,

još uvijek dopiru molitve sestara milosrdnica.

Sjećam se kako su me poučavale

da ću pjevanjem tih molitava,

svoje grijehe milostivo prebaciti

na Gospodina Isusa Krista.

Ali ja čak ni tada nisam vjerovao u tu iluziju.

Oduvijek sam nekako znao

da je svaki čovjek odgovoran za svoje grijehe,

za svoj zločin i za svoju kaznu.

 

Moja nostalgična šetnja Požegom i vremenom,

dovodi me do Starog grada

gdje pokušavam zamisliti kako su izgledali

njegovi stanovnici od prije nekih pet stotina godina,

kao i utvrđenje koje su Turci bespoštedno spalili do temelja.

Tu i tamo se još mogu vidjeti ostaci zidova,

koji strše iz zemlje kao slomljene kosti iz zarasle rane.

Rana je već odavno zarasla,

ali kosti ne dozvoljavaju da mine sjećanje

na davno počinjenu tragediju.

 

S tog mjesta mi se pruža pogled na Požešku goru,

koja je zajedno s ostalim planinama ovoga kraja,

nekoć bila tek mali otok u Panonskom moru.

A mnogo stoljeća nakon što se more povuklo,

došli su Rimljani i nazvali ovaj kraj Valis Aurea (Zlatna dolina).

U mislima mi se proteže akvarelni pejzaž prekrasnih boja,

sav mirisan od cvjetnog polena iz Zlatne doline...

 

“Hm; oprostite što smetam, ali moram ovdje počistiti”,

iz sanjarenja me probudi glas čistača požeških ulica.

“Znate, ovdje se već godinama ništa nije promijenilo.

Ljudi još uvijek posvuda bacaju smeće.”

“Da. U pravu ste”, rekoh.

“Ovdje se već godinama zapravo ništa ne mijenja,

osim imena na nadgrobnim spomenicima.

Svim ljudima se događa jedno te isto.

Rode se, ostare, umru i padnu u zaborav

kao da ih nikada nije niti bilo.

A između rođenja i smrti, žive u iluziji

poistovjećujući se s mjestom u kojem su rođeni.”

Čistač je vjerojatno pomislio da sam neki psihološki slučaj,

pa je samo mahnuo glavom pogledavši me sažaljivo;

i gurajući svoja kolica, ode čistiti ulice grada

u kojemu se nikada ništa ne mijenja.

 

Požega, 02/09/04