U neka mokra,siva jutra umorna
od noćnih mora i bolnog pogleda
izgubim se tiho i bez želja u novom danu
i poput sjene tumaram
otrgnuta od svega
ne prepoznajem više sebe
u tom moru ravnodušnosti
nošena na daleke,neke obale
samotne i puste
uvijek tihe i bez vjetrova neophodnih
da se stišaju nemiri ako naiđu
u ta umiruća jutra
vučem se poput puža
i stidim same sebe
što ne tražim više ništa od života
i ako se probude slučajno neke želje
izgube se odmah u maglama pohlepnim
ovog umornog jutra
bdijenja uzaludnog
i ranjivog čekanja
edin.kecanovic
bglavac
vanessa
irida
