Iz beskrajne dubine duše, iz tamnih koridora podsvijesti, iz čudnih emotivnih stanja ponekad sam dolazila do zlatnih obala mojih smiraja, gdje sam se opušteno ispružila na žuti pijesak, koji je lagano prolazio kroz neusklađenu sivu tvar. Iz takvih emotivnih stanja, koja su često produkt nezadovoljstva same sobom, prikazujem svoju ranjenu suptilnu dušu samoj sebi. Ona sve pamti. I lijepo i ružno. I sretno i nesretno. Ona sve upisuje u svoju zlatnu knjigu, ali naslov još ne zna. Možda ju je strah staviti naslov na tu knjigu što se život zove. Iz tamne guste noći izronila sam jutros u ovo mlado jutro sasvim svjesna novog svjetla što se probijalo kroz zelene zavjese u mojoj sobi. Iz kruga boli, koji me obavijao dugi niz godina, izlazim polako ... oprezno ... teško... ali – izlazim. Iz tog kruga odbacujem utege tamnih boja kojima je bila obojena duša moja. Rješavam se mnogih tereta, oblačim zlatne boje i nosim ih u ove dane što slijede. Možda igrom privida sreća kuca i na moja vrata. Možda mi bezdan ponovo uzvrati pogled i ponese me na svoje mekano dno. Ne znam. Put je dug, trnovit, tajnovit, beskrajan. Nema prečice do lakog rješenja, nema recepta za život. Sve mora zaigrati po stijeni života da bi se stijena otvorila i pokazala svoju srž što je stoljetnom igrom privida izgledala kao – stijena. Požar emotivnog naboja obuhvatio je zlatne boje moje duše, zatitralo je srce poznatim ritmom tvog disanja i opet me kao i uvijek nije iznevjerilo. Srce nikad ne laže. Istina je u srcu, koje svoju vlažnu opnu uvijek otvara – na istom mjestu. Tu je prolaz za ljubav. Tu je tajna i ključ našeg unutarnjeg svemira.

http://shadowofsoul.blog.hr/