Dan mi promiče, a pjesma s radija ga čini lepršavijim od tajne. Htjela bih da me vidiš onako, kako se ja vidim. Htjela bih. Ono bitno – a to je: sada – jer „sada“ uvijek izmiče, poput pijeska kroz prste. Mjerim težinu srca zlatnom mjericom prstohvata i oduzimam kap vode otkud izlaze konture mog lica. Sve zapisujem u pjesmi što odzvanja pustim koridorima mog života. Ne prestaje, dok se ne smire krugovi na vodi. S ruba ponora upravljala sam životom i snopovima svjetla što su poput tajne lebdjeli iznad mene. Moj rukopis je iz zlatne prošlosti. Između prosutih bisera ne znam kojeg bih uzela, a da ne poremetim taj savršeni red. Navukla sam sjenu preko očiju, da ne vidim nikoga i neka mi ova nedjelja, poput tajne, zamagli pogled i odnese me u smiraj jesenjeg sumraka.