Sva slova, sve riječi, sve rečenice, sve knjige, sve što je pomišljeno, a nikad izrečeno vjetar je raznio mojim tajnama i zaključao u sebe. Lakoćom čarobnjaka, u ovoj čudnoj evropskoj državici, živim u ovoj inkarnaciji. Čudno. Za svaku svoju riječ – nemam odgovor. Za svaku svoju misao – nemam riječ. Za svaki svoj san – nemam tumačenje. Uzalud tražim vrijednost, uzalud mjerim težinu srca. Uzalud pokušavam protumačiti znakove pored puta. Kao magnet, riječ 'uzalud' me prati ovih dana. I čudim se sama sebi da još uvijek tražim staklene perlice bačene u ranom djetinjstvu, koje će mi pokazati put u budućnost. Čujem glas starice kako me zaziva... zaziva me u tamu... Led pokriva ovo srce... trule riječi nemaju odjeka... Riječ 'uzalud' dobiva svoj najpuniji smisao... Raspast ću se u osnovne čestice postojanja, nestati danas poslijepodne u moje snove, zauzeti položaj kad riječ 'uzalud' nema onu jačinu, koju ima sada... Mjesec će se uskoro prepuniti sam u sebe, prsnut će u tisuću boli... moram potrošiti tu čudnu riječ .... 'uzalud'...