Dogodi se tako susret... dvoje se sretnu, izvade davno zaboravljena sidra iz dubine mora i krenu putem valova i struja jedno prema drugom.. Smiješno... glava je premala, mozak ne percipira sve pojave tih prvih susreta.. U auri se boje promiješale, iz crne izlazi zlatna, iz bijele izlazi crvena, iz crvene se rađa narančasta.. U vrhu jutra, kad se solarni sjaj prosipa kao leptirov let nad cvijećem, zaliječit ću svoju nesanicu i onaj čudan izraz na mom licu… Još uvijek svijet ima svoju putanju, još uvijek globus neumorno vrti voje polaritete, još uvijek sam zanesena.. Nije li to malo čudno? U ovim godinama? :) Utonula sam u uzdah duše… Završit ću nesanicu, skončat ću na sprudu bez tebe.. Još uvijek sam bez tebe.. Znaš da volim tvoje iznenadne dolaske u praskozorje nekih budućih događaja… Još uvijek mi svijet dobro izgleda, iako je želja za susret s tobom sve jača… Razvezat ću čvor ljubavi i neka prolete krila noći do svog oltara, a kad prođu kroz dobar ukus tvojih usana, zaspat ću na jastuku od rubina i plavog sjaja kristalnog oka moje sudbine…