Ponekad zamislim oči ti plave.

U njima dubina mora,okeana.

Boru u uglu kako mi se smiješi.

Ni ona mi često više nije strana.

Opet ih često vidim u zelenom.

Smiješe se dok miluju moje nježne misli.

O kako smo se slatko u zelenom kutu

jedno kraj drugoga sa užitkom stisli!

No ipak tamo,u smiraju dana.

postaju jasno tamne poput noći.

Kao da zbore,dok me njima gledaš

"Hoćeš li sa nama u zalazak poći?"

Ponekad tako vidim ti ruke,

široke šake za zagrljaj spremne.

Usne sočne što mnogo kažu,

ali ipak o svemu ostale su nijeme.

I kosu zlatnu kao polja žita,

ili zrake nasmiješenog sunca.

Možda,ipak smeđu ili crnu.

A srce kuca,bespomoćno kuca.

Vidim u tebi kadkad gologlavog,

vragolastog,vrckastog dječarca.

Ponekad skitnicu,filozofa,gospodina.

Ponekad umornog,oronulog starca.