Nema nas više
na mjestima starim.
Rijeke života naših
razliše se na dvije strane.

Sa drugim ljudima šećeš
dok prokapljuju prve proljetne kiše.
Sad ti neko drugi liječi
na srcu rane.

Nema nas više na kamenom mostu.
Drugi klinci tu provode dane i noći.
Nadam ti se kao kakvom dragom gostu.
Da li će čekanje ikada proći!?

Sjetiš li se nekad naših šala?
Dugih šetnji kraj zelene Drine?
I ako starija,još sam ona “mala”.
Pomeneš li ikad moje ime?

Ja se tebe sjetim,
svega sto je bilo.
U prošlost tada vinem se,poletim.
U vremena kad se pjevalo i pilo.

 
Još uvijek bih mogla preplivati Drinu,
poletjet visoko,preskočiti brijeg.
Uvijek kad mi Merlin prekine tišinu
sa onom starom
“Da je tuga snijeg”…