Moje plutonske oči vide, a uranska intuicija osjeća i ono najdalje, najdublje, najtajanstvenije... vide svoju sjenu... u labirintu dubokog jezera, gdje je tama mekana kao duša i gdje se duh propinje nebu, progovorila je sjena: «Gospode, moje srce šumi kao more, o Gospode! I razbit će se niz ove stijene, čuješ li moje srce, o Gospode! Moje srce šumi... kao more»...., dok se kroz rotirajuću svijest želim približiti tom šumovitom moru, iz duboke tuge uzimam led i razmičem paučinu prošlosti. Kao pozitivan predznak javlja se titraj srca... onaj poznati titraj: 'nisi sama... imaš sebe'. Kad bezdan uzvrati pogled i taj pogled uhvatiš kao jasnu poruku i zaljubiš se u te oči, znaj..., iznad postojanja spajaju se ruke i zazivaju šumovito more, zazivaju jesenje magle i spuštaju se na korijen crnog hrasta da u njegovoj dubini razluče sjenu Sna. Postaješ moj trag, postaješ početak gdje sam stala, postaješ odmor nakon umora... i kad slijepe oči duše vide sjenu, potopit ću te u svoj polusvijet gdje ćeš na kamenu vidjeti zapis mog kraja i početka... oči se gube u tvojima, u njima vidim nestašne igre, ali ne vidim čovjeka umornog od života... Sunce se nikad neće okrenuti od mene, samo sam ja malo u sjeni... priziva me Mjesec, sa svojim opsjenama, lutanjima... priziva me sjena, da joj pogledam u oči i odlutam s njom.... ispod Mjesečevog traka...