Promijenit ću svoj svijet

 

Sama sebi kažem da snage imam

sve i jednu energiju da uštimam.

Promijenit ću sve što neću u hoću

od šporkice stvorit ću čistoću.

Emocije ću tako uštimati blago

da cijelom bitku bude drago

kad unutarnje osjećaje osluhne

a postojeću tjeskobu jednostavno otpuhne.

 

Imam snage

stvoriti energije drage

svaku po sopstvenoj volji

za život skladniji i bolji.

 Što uopće život bolji znači

i zašto se ljudsko biće poput mene junači?

Da li da bi naučilo stvaranje

održavanje postojećeg i razaranje?

Suprostavlja li se čovjek Božijoj volji

misli li da je od Boga bolji,

ili se Bog sam sebe kroz mene igra

dok izmišlja stanje kao što je briga

brinući se za nekoga i nešto

dok se virtuozno poigrava vješto.

Odgovorim li na ova pitanja

hoće li prestati moja skitanja?

To se Bog samnom samilosno igra

gdje god da je koja energija stigla.

Ja sam samo skrivač iza svoga lika,

a Božija energija svekolika

nježno me draga, golica

da u iskustvu promijenim što više lica.

 Tako žena lica mijenja

dok prolaze pokolenja

sve misli da će nekud stići

ali ne može od sebe otići.

Tek što se rodi

mašta o slobodi

udaje se da ju nađe

a tek tada u ropstvo zađe

dok djecu rađa i gnijezdo svija

nije svoja, već svačija.

Sama je sebi energija sveta

i do god postoji svijeta

u onom do sebe se traži

a znanje o sebi instinktivno snaži.

Osjeća se u mirisu cvijeta, ljepoti lista

povjetarcu blagom iz zraka čista,

kapi kiše, bistra izvora,

u volji onog što mora

i ne mora.

 

Tek što spozna o nečem nešto

energija se transformira vješto

u neku, suprotnost svoju

i sve sloj po sloju

mijenja oblike svoje

dok oni izazovno i dalje postoje.

Mame me da im se pridružim

možda da im služim

umišljajući kako nešto radim

dok se na sopstvenim poukama sladim.

 

A kad kažem da ću nešto promijeniti

zapravo odlučujem samo biti

svjesna svega što život nudi

kad mi poruke šalje od ljudi

i prirode božanski svete

dok se inergija ne ispreplete

u pletenice duginih boja

a ja postanem jednako moja i tvoja.

Malo šporka, a malo čista

dok iznova sve ne zablista

u meni i oko mene

a život se iz usnule sjene

prema svojoj suprotnosti pokrene

malo do tebe,

malo do mene

pa opet ulovi sjene

nudeći promjene.

 

E neću više ništa mijenjati

i neću uopće znati

otkud mi ta ideja dođe

neka ide i neka prođe.