i več dugo bio sam u jednom snu

al iz svakog sna,ma koliko god mi nudio sve

slobodu i bezokovlje

zaželio sam natrag

natrag iz sebe.

i ova budnost što me smara

budnost koju sam stvorio-dobio

zaželio sam gurnuti niz ponor

nedovoljna mi je..klimava..traži san..takva je budnost..krhka

i tako odgrnem zavjese od misli

razbijem njihove prozore od riječi(najviše sam uživao razbijajući te prozore,kroz koje nikada ništa nisam vidio,a tako su bistre i prozračne..divne..al ipak ..razbio sam ih)

ruke mi tada nisu krvarile...bile su pune svjetla..mada sam pod tabanima osječao kako staklo ulazi u meso....

da bile su ..sada mogu reči..bile su to ruke svjetla

al ostale oči..

zaboravljene oči svijeta

kojeg svijeta?

čijeg svijeta?

budnost dolazi,nova budnost

vid se gasi,moj vid zalazi

prah od kojeg sam nastao

nestaje,i svim svojim silama vuče me natrag

i najsvilenija misao ostala mi skamenjena

a osječaji se rasplinuše

svi, sem jednog..

taj osječaj je čekao budnost

osječaj udahnuti

onaj zadnji preživjeli a prvi potisnuti

NJegova iskra Sebe

kao mrvica da se mogu vratiti Domu..

domu nebesa..svemira i ljepote