poleti, ptico...

Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja
i gdje na straži vječnosti stoji moje srce
otvaraju se nova vrata beskraja,
a svjetlost obasjavamoje tužno lice.

Snena je moja tiha duša
iz oceana snova sad je došla
tihi šapat nečiji pozorno sluša
kao da je kroz vrata raja prošla.

Zvuk taj što ga čuje tako je tih
pa se duša sama u sebi pronašla
i ne bi nastao ovaj čudan stih
da se nisam svog bića dotakla.

Jedna čudna ptica raširila je krila
iz vječnosti mene otkud je potekla
podsjeća me da sam i ja tamo bila
dok nisam haljinu zemaljsku stekla.

Kad sam se vratila otkud sam i otišla
drugačije gledam sada na ovaj kraj
koji nekad davno sam pohodila
ove divne planete izabrani raj.

Moj život je kao orao u letu
što se vine pod nebo i kružiti stane
donoseći mir ovom čudnom svijetu
da zemaljska suza iz oceana ne kane.

Prozirna stvarnost ne vidi kraja
onome što je tako vidljivo i jasno
i kad se dotaknu usne pakla i Raja
za neke radost, a za druge kasno.

Zato, poleti ptico, divna i kraljevska,
iz mog srca u daljine plave,
dok se ocean u daljini bljeska
ne zaboravljam one vrijednosti prave.

Polako sada završavam ovaj stih
i netko nešto uvijek želi reći,
ali hoće li ta riječ doći do njih
i hoće li nove spoznaje steći?

Moj put će poći onim pravcima
što je jednom zacrtala sudbina,
tiho idem njenim koracima
dok srce prekriva nijema tišina.