U pogledu, zaleđenom od zimskog solsticija, potopljeno je carstvo zlatnih niti iz kojih pletem razne oblike, dajući im imena pradavnih anđela. Jedni od drugih uzimamo i dajemo, otpadamo i spajamo se. U vremenu izgubljeni, u trenutku pronađeni… Znam da postoji taj trenutak kad se pronađem u sebi i znam da je taj trenutak sjaj života… A tako smo malo sami sa sobom… Iz svjetlosti, promiješane sa sivilom zimskog solsticija, izlazi zlatna nit tvoje ljubavi, koja je tiho provučena do mog srca. Kad u tom zvjezdanom krugu zlata izraste onaj pogled, u kojem vidim sebe, Ljubav je pokazala svoje lice i poklonila mi se u svojoj uzvišenosti. I uvijek u tom pogledu vidim to lice Ljubavi, jer ona ima lice... prekrasno, prodorno, nedjeljivo i mistično… začarano, a opet tako blizu. Ljepota mjesečevog sjaja u ovom zimskom solsticiju naglašava se tim mističnim sjajem - prodornog pogleda Ljubavi.