Iz nepravilnog tlocrta, iz određene ptičje perspektive, obrisala sam prašinu sa djelića kockice mog srca i u ovom plavokišnom jutru zazidala najveću tajnost da bih je prenijela u sljedeće jutro. Kroz mene je prošla noć bez snova. Nije ih bilo. Tragovi su ostavljeni, a u očima između tisuću imena nisam pronašla niti jedno. Pročitala sam u nekoj knjizi mudrosti najveću glupost. Nakon promjene stranice, učinilo mi se da sam promijenila i svoju stranicu, da sam krenula drugom sjenovitom stazom prema izvoru u tami. Lutanja duše se nastavljaju, a nepristupačne hridi miruju, dok uz jutarnju kavu zavirujem u neka zelena slova, pokušavajući iz te mase znakovlja prepoznati nešto svoje. Odbila sam lažni sjaj, dobila sam zlatnu zoru u jednim plavim očima. Vječno sam se vraćala na tvoje obale dalekih mi voljenih plavih očiju. Te obale su još tamo i zovu me, kao albatrosi iznad oceana. U tom piktogramu što tako lijepo definira naše ostavljene godine, pronalazim tvoju davnu zakletvu mojoj smrtnoj majci. Ah, zakletve su zakletve, ako ih se držimo! Zakleo si se još jednoj umirućoj majci. Održao si samo jedan zavjet. Ovaj drugi si napustio. Od tada tvoji glasovi stižu do mene, kao albatrosi iznad oceana, čuvaju te u tom usnulom vremenu, a ja između tisuću imena ne nalazim niti jedno. U centru svijeta tvoj odgovor visi kao Damoklov mač i više me ne interesira. Sjećanja su prekrila moj ispovjedni prostor, a taj nadnaravni sjaj se ogleda u drugim plavim očima jedne čiste duše, koja mirno spava i diše kraj mene. Ne slušam više zov albatrosa nad oceanom. Ne lutam više pustim ulicama Gornjeg grada. Mirno sjedim uz jutarnju kavu i dopuštam ovim zelenim slovima da polako klize preko bijele površine. Znam. To je bila samo masa nekog znakovlja u kojem nisam prepoznala nešto svoje.