Iznova danas prebiram po smetljištu svoje duše.
I čini mi se kao da sam reciklirala sjećanja iz prošlosti.
Satkala od njih još jača,dublja i bolnija.

Trebala bih biti sretna.
Znam...
Al' duboko negdje u samoj sredini mog bivstvovanja
jedan mali crv nagriza ostatke nadom obnovljene.

Pokušavala sam ovu ženu pogledati u oči
i objasniti da neki putevi koje smo prolazili sa crnim saputnikom,
neće biti ružičastiji uz saputnika nekih drugih boja.

Džaba objašnjavam ovoj ludoj ženi.
Onaj crv postaje sve veći,snažniji.

Oglodao je i zadnju nit spokoja.

Krvarim...

Čini mi se obilnije nego prije par godina.
A srce ječi od čežnje!
Osjećam pjesmu koju pjeva.

I uzalud glavu okrećem...
I uzalud pjevam glasno ne bih li prigušila pjesmu ludosti...

Pokorena sam,
kao nekada...
Od strane blagog pogleda i slatkog osmijeha.

Napinjem se zadnjom snagom ovog sutona,
da oduprem se crvenim čarima.
I pjevam!
A krvarim...