Opet su se uzburkali duhovi

koji subotom kucaju na vrata.

Traže, otimaju, popisuju

ne štede ni majku, ni dijete, ni brata.

 

Ulaze bez straha i bez pardona.

U ruci im nalog.

Niti ne pitaju; „Gdje su on i ona“

Oni su sebi sud, policija i Bog.

 

Nikog ne žale.

Ni starog, nepokretnog,

ni bolesnog,

s njima nema nikakve šale.

 

Kažu, ako na sve ne pristaješ

više nećeš imati šanse

da dobrovoljno dug podmiruješ.

U Remetincu ćeš izvoditi seanse.

 

Nikakvu priliku baš nemaš

da kažeš što imaš za reći,

i nemaš vremena ni da se okreneš,

a oni su već unutra, u kući.

 

Popisuju sve što se da ponijeti.

Ne pitaju ni čije je, ni da li se smije,

i dok ti srce počinje ludo udarati

vidiš policajca kako ti  se iza leđa smije.

 

„Što hoćeš?“  - kaže.

Plati i šuti! Pa te nitko više neće dirati.

A kako da mu kažem, da platiti ne mogu

kad već odavno nemam gdje raditi.

 

Tj. radio sam. Mjesecima u jednom poduzeću

gdje plaće nisam ni kune dobio.

Gledajuć gladnu djecu kad uđem u kuću

odlučih da prestanem raditi, dok se nisam slomio.

 

Bolje mi je sakupljati boce po smeću

i honorano čistiti domove.

Morao sam im reći, da bez novca raditi neću,

moram hraniti djecu, a ne bogate snobove.

 

Stradaju mi živci svakog dana

kad gledam najnovije vijesti.

Dok gledam policiju kako izlazi iz stana

ja razmišljam, što ću  svojoj djeci dati jesti.