Kad zamru sve riječi

kad utihne čak i molitva

kad ti se pogled izgubi u plavim daljinama

i ne budeš vidjela ništa

osim magle oko sebe

a sva ti lica budu nepoznata i strana

ni tada te neću odbaciti

Shvatiti ću mračnu noć tvoje duše

i da si prestala vjerovati

kako možeš zadržati pijesak pustinje

među svojim razmaknutim prstima

Zajedno ćemo sjediti

kraj ugaslog ognjišta

zalupiti vratima,žestoko i bijesno

kad nas budu napuštali

satima otirati suze razočarenja

I neka prođe tako neko vrijeme

dok se u bolu porode novi neki snovi

i ne otjeraš i mene kretnjom ruke

pronalazeći nanovo svoju molitvu