Iznad mog balkona na tamnomplavom baršunu pobacane su zvijezde, a pun Mjesec, kao uvijek prepun sebe, oslobodio me rađanja smrti i uveo me u novo vrijeme "vage"… Uspjela sam osloboditi dušu od lutanja i priviđenja… Naše riječi mi tako meko padaju preko usana, da bih mogla prebrojiti u sekundi sva nebeska tijela beskrajnog svemira… Sve ima svoje vrijeme… od prvog udisaja do zadnjeg treptaja oka, od prve komore srca do zadnje kapi snova. U pritokama se rađa moćna rijeka, bujica što ruši sve pred sobom i ne ostavlja izbor nikome, osim – krenuti kroz nju. Protiv toga se ne može. Previše je priteklih rijeka, potočića, lokvica i oslobođene unutarnjih nemira, još nemirnije se spajaju u tu moćnu bujicu i požudno udišu njene raspršene kapi. Dok spavam u svojoj tamnici, ispod trepavica više ne odlijeću bijele ptice u tamnu noć. Srce uvijek preskače one svoje poznate ritmove, a kroz život se probija bujica prema meni do tebe… susret duše i Sna....

http://shadowofsoul.blog.hr