Noćas bih mogao napisati

  

Noćas bi mogao napisati najtužnije stihove. 

Napisati, na primjer: „Noć je osuta zvijezdama

i trepere modre zvijezde u daljini.“

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

  

Noćas mogu napisati najtužnije stihove.

Volio sam je , a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao što je ova bila je u mom naručju.

Ljubljah je,  koliko puta , ispod beskrajna neba.

  

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.

Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

  

Noćas mogu napisati najtužnije stihove.

Misliti da je nema, osjećati da sam je izgubio.

  

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.

I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Koliko je važno što je ljubav moja nije mogla sačuvati.

Noć je zvjezdana i ona nije uz mene.

  

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.

Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

  

Kao da je želi približiti moj pogled je traži.

Srce je moje traži, a ona nije uz mene.

  

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.

Ni mi, od jučer više nismo isti.

 

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam je volio!

Moj glas je tražio vjetar da joj takne uho.

 

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.

Njen glas, njeno jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

 

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim.

Ljubav je tako kratka , a zaborav tako dug.

Jer sam je u noćima kao ova, držao u naručju,

Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje

I posljednji stihovi koju za nju pišem.

 

Pablo Neruda