Raskriljena me vječnost zove
u plavoj izmaglici jutra
zatvorene su vjeđe najbolje
sada,dok razgrćem pepeo prošlosti
pronalazeći možda put svojoj duši
Na bunaru želja stojim razapeta
u trenutku jedna misao niže svoje korake
tiho,skoro nečujno to prolazi vrijeme
pokraj mene,dok rukom dotičem nebo
puštajući svoje korijenje
poput trave,u širinu svoje livade
Zeleno oko mene urastam u zemlju
natopljenu kišom svojih suza
što se potkrale,svjedoci patnje neizrečenog
nijema tišina.......
možda je stiglo proljeće......
edin.kecanovic
bglavac
vanessa
irida
