Baš kao mjesec, pola srca će mi uvijek voljeti mrak , onaj prostor gdje srebrna svjetlost dodiruje sjenu, gdje tišina govori glasnije od riječi, a suze svjetlucaju kao dijamanti na koži noći.

Mi smo mjesečeva djeca.

Naša srca, poput samog Mjeseca, žive u vječnom plesu sjene i svjetla. Jedna strana obasjana, druga skrivena, ali obje jednako istinite. Tama u nama nije odsustvo svjetla, nego njegovo ishodište , kolijevka snova, zrcalo tišine, mjesto gdje se misli pretvaraju u bisere.

Noć šuti. Mi joj odgovaramo.

Jer kako bismo prepoznali svjetlost ako nikada nismo osjetili hladnoću mjesečine kako miluje naše obraze u najdužim satima noći? U dlanovima nosimo ožiljak polumjeseca, utisnuto znamenje koje nas veže s tamom što teče našim venama.

Tama nije samo odsustvo svjetla. Ona je kolijevka zvijezda, utočište snova, prostor gdje se skrivaju naše najdublje tajne. Poput mjeseca koji nikada ne otkriva svoje puno lice, i mi čuvamo dio sebe u sjeni, daleko od pogleda svijeta.

Čekamo. Dišemo. Pamtimo.

Osluškujemo šapat lišća u noćnoj tišini, taj nježni dijalog vjetra i zemlje koji nas podsjeća da smo i mi dio te drevne simfonije. Drevni bodež od meteoritskog željeza leži teško u našim rukama, crn i hladan kao svemir sam, oštar poput granice između svjetova.

Kad srce nauči voljeti i svoju tamnu stranu, postaje cjelovito. U toj sjeni procvjetaju cvjetovi što se otvaraju samo pod zvijezdama , mirisni, tihi, nevidljivi danu.

Srebro sija. Tama udiše.

Dlanovi upijaju vlagu rose u svitanje, dok se nebo lagano budi iz sna, baš kao što i mi izlazimo iz vlastitih sjena preobraženi. A kroz napukli zid mjesečina crta mapu povratka sebi.

Mjesec nas uči da je ljepota često skrivena u onome što drugi ne vide. U polumraku naših duša cvjetaju najrjeđi cvjetovi, oni koji se otvaraju samo pod svjetlošću zvijezda, ispunjavajući naše biće mirisom koji nadilazi sve poznate mirise ovoga svijeta.

Kamen šapće. Koža pamti.

I dok noć prelazi u dan, naš bodež od zvjezdanog metala podsjeća nas na ono što jesmo , stvorenja granice, bića sumraka, djeca koja pripadaju i svjetlu i sjeni.

I kad prstima prelazimo preko zvjezdanog bodeža, osjećamo urezane simbole prošlih života , hladne, tihe, vječne.

Mjesečeva djeca. To smo mi.

Rođeni iz susreta tame i svjetla, nosimo u sebi sjenu mjeseca i njegovu svjetlost. Ne tražimo odgovore. Ne nudimo mudrost. Samo stojimo na toj vječnoj granici, s bodežom u rukama i svjedočimo kako se noć i dan ljube na horizontu našeg postojanja.

Mi smo mjesečeva djeca, oni koji znaju da se istina nikad ne nalazi u krajnostima,
nego u napetosti između.

Dok se noć i dan ljube u jednom neponovljivom trenutku,
mi stojimo.
Sa svijetlom u jednoj ruci. I tamom u drugoj.

Matija Gerić