Kroz topli vjetar s juga odletjele su ptice ispod mojih trepavica negdje malo sjevernije i pitale te: misliš li na mene? Pogled je spušten, žuti disk se jutros objavio stidljivo i laganom vatrom ušetao u osjetljive oči. Je li meden okus tvojih usana? Je li ovaj snijeg što se polako topi u srcu čuvar tamnih staza stvarnosti gdje se vraćam ili je samo putokaz do plavih snova kojima me zazivaš? U toj vječnoj igri pitanja i odgovora, sanjam kako dišeš, sanjam kako sanjaš. I dalje osjećam taj susret i dalje prolazim tim snenim koridorima naše stvarnosti. Osjetiš li? Kad se pomaknu duge zelene zavjese u mojoj sobi, kad ih vjetar zaleluja, budi mi to plavo svjetlo snova i odvedi me negdje gdje se nježno voli. Dok čujem prva jutarnja zvona, zatvaram ovu knjigu snova i pitam se: misliš li na mene?