Zaustavi me na tren, izvuci iz mene onaj tračak svjetlosti što već odavno spava i zaboravljen je u zadnjoj pretkomori srca koje opet neujednačeno preskače svoje dobro poznate ritmove.

Kao nitko drugi, ti znaš staviti zapreku pred moju tamu i usmjeriti je dalje od pravca kretanja duše.

Ostala sam blijedog lica i ledenog daha stajati na mjesečnoj stazi što me odvlačila u moje bezdane.

Tišina se igra pa zlatnim notama umiruje ove vihore što opet dolaze iz beskraja i razapinju me daljinama.

U nepostojećem zrcalu svijesti pregledavam konture mog lica, dok se iznad grada naginje nebo sliveno sa Dušom i oduzima slovo po slovo tvog imena. Kako bih te zadržala u toj razlomljenoj liniji na dlanu i protumačila znakove neba koje mi nije naklonjeno baš ovih dana?

Zaboravit ću one stare kletve, proći ću i večeras kroz bijele magle što su se kao koprene razasule iznad mog balkona, prekrile drveće pa se čini, vjenčanje li je to Mjeseca i Noći ili je meni vrijeme opet u snove poći?

Ispod maske ljubaznosti teško diše Duša i opet se oduzima sama od sebe, luta kroz bijele magle, sanja o čudnom plemenu koje živi u neprohodnim šumama nježnosti pa se zaustavlja baš tamo gdje je Longinovo koplje probilo bedro i gdje se razlila krv boje ruže.

Još uvijek tu zastanem kad dodirnem bolno mjesto na Duši i umirem svaki puta u sjećanju na ljubaznu masku postojanja.

 http://shadowofsoul.blog.hr/