U razvalinama nenamirene duše, kao na dalekom nebu mog sjevera, zasjala je tvoja zvijezda i tu počinje nepristupačan svijet. Tu počinje svijet obliven vilinskim suzama što su pobjegle između trepavica, dok sam sklupčana kao zmija ležala ispod nekog kamena razrušenog grada mojih snova i kad si podigao taj kamen.... uzdigla sam pogled, a u tom trenu je poletjelo jato bijelih ptica iz zelenih očiju i otkrilo ti neobrađeni kristal punog sjaja. Razmaženo opet pohodiš moje snove, previše su mi mili ti tvoji posjeti. U zrcalu se ogleda tužan lik jutarnjeg obrisa, dok tanke niti finih misli pletu mrežu oko tebe i mekanim dodirom stvaraju moj novi svijet. Obnavlja me svjetlo žutog diska što se lagano pojavljuje na istoku, a njegovu raskoš će zatamniti muškarac dalekog pogleda, koji drži ključ mog srca na svom dlanu. Neodlučan je ... ne zna bi li ga iskoristio ili bi ga samo gledao. Kao začin dana, koji se tek pojavio u ovom mileniju, na trećem nebu završit ćeš svoju bludnu noć, postelje izgužvane s nekom vatrenom ženkom i onako umoran dovući se do predvorja snova. Pokrivaju te sjene snova, disanjem svojim daješ i meni nove oblike. Ključ mog srca neka još ostane na tvom dlanu. Ima vremena....

http://shadowofsoul.blog.hr/