Iznad neba skupio se oblak boli i prosuo u pljusak što je sinoć padao na dio globusa gdje zauzimam svoje mjesto. Ispod mene noć se uspinjala i uzimala mi komad po komad tijela, sakrivala ga u svoj mekani tamni plašt i odvodila u koridore vlažnih zidova, mokrih staza zaraslih travom i zatvorenih vrata. Mekim pokretom duše pomilovala sam te u daljinama snova, a iz neizlistanog drveta nikad nije iznikao cvijet. Daleki smo. Sami. Veže me taj zaljev gdje se osjećam spokojno, distancirano od života i sebe same u sebi. Nisam znala za kraj, koji se vidi u dalekim horizontima kao tanka crta Sunčevog izlaska. Noć je dodirnula usne, osušila ih i nestala. Mekane tamne noći, poznate prijateljice, sve više stežu vrat gdje visi ogrlica pitanja bez odgovora. Duša je opet mekano pomilovala tvoje lice, spustila plahovit poljubac na te plave oči i nestala u daljinama.