Iz prelaska od nesvjesnog prema svjesnom, proteže se tanka crta sna, srebrna nit što te čini mogućim čuvarom tog prijelaza prema meni, prema dnu moje duše. Čekanje nabujalih voda tvoga srca, koje bi se prelile u moje more, čini ovo vrijeme lijeno pospanim, eteričnim, pretposljednjim trenutkom prije zalaska Sunca. Ti si na putu prema srebrnoj niti, zaustavljaš se i liječiš moje neumorno srce svojim nemirima. Unosiš u suhi prostor dovoljno pozitivnih predznaka, prenosiš me iz nekog vremena ostajanja u drugo vrijeme postojanja. Iz sna sam izašla zatvorenih očiju, potopljenog osjećaja za stvarnost oko sebe. Taj ljubavni san ne čini se kao ljubavni san… postoje neke nepravilne pravilnosti, ali još uvijek kad postignem duboko zaranjanje u to more duše, osjetim tvoje valove kako se razbijaju o moju hrid, oštru, hladnu, britku, klizavu, opasnu. Hrid u moru – nasukan si na tu hrid, a razderotine tvog postojanja vijore kao koprene na buri usred ničega… Hrid u moru drugi zaobilaze, odlaze. Ti si još uvijek uz tu hrid… mekan, nježan, ludo senzualan… između svjesnosti i sna…
edin.kecanovic
bglavac
vanessa
irida
