...Poljubio si me onako lagano...samo si dodirnuo moje usne i odmaknuo se sa tužnim pogledom..Ne..nije to bio tužni pogled...Bio je to pogled ugušene želje...Tvoje ruke su bile tako blizu moga tijela..a i njih si uspio zaustaviti..i nisu me stisnule onako kako sam ja u tom trenutku željela...onako kako su trebale...A ja sam u svemu tome samo mirno stajala s grčom u svojoj unutrašnjosti i očekivala tvoju...HRABROST...Nisi bio hrabar...Al tada ,u svom tom nerazjašnjenom trenutku koji nam je bio ponuđen....rekao si..."Lako je >uzeti< ženu...al teško je>stati< i ne dodirnuti je dok u tebi gori želja za njenim usnama,grudima,njenim milovanjima i uzdasima...To je teško..vjeruj mi..."I da bio si u pravu.Grč u mojoj unutrašnjosti počeo je popuštati i shvatila sam da je bolje da me nisi poljubio ni dodirnuo onako kako nam je vrijeme i mjesto omogučilo.Bolje je...Al ti i danas još uvijek imaš onaj isti pogled pun čežnje kad prođeš pored mene ...a i ja imam onaj isti grč kad osjetim taj pogled kako klizi po mom tijelu dok odlazim u daljinu daleko od tebe....Da li je bila dobra tvoja HRABROST...ili nije...nikad nećemo saznati...