Gledam ovaj svijet
kako visi naglavačke
poput šišmiša
dok uspravno koračam
na svom putu
srećući anđele
koji me pitaju pogledima
kuda sam se uputila
u sumrak,
dok se svi vraćaju
kuda sam krenula sama
bez prijatelja
i neprijatelja
koji se smiju mojoj ludosti
i zašto sam još
na tom putu?
I kad otvorim oči
na tren podignem
umorne zjenice
pritisnut će me teret
propuštena vremena
što poput pijeska
curi između mojih prstiju
jedino ako mi svoja krila
podare anđeli
pronaći ću konačno dom
u samu zoru
kad šišmiši spavaju
umorni od noćnog leta
edin.kecanovic
bglavac
vanessa
irida
